Kultura na početku, a politika na kraju

Još otkako sam naučio čitati – a možete misliti kako je davno to bilo – ja listam novine od stražnje stranice prema prvoj. Nije teško zaključiti koji je tomu razlog: ono što me je u ono davno doba najviše zanimalo, nalazilo se na posljednjim stranicama: strip, karikatura, križaljka, humor, pa onda sport, zabavna glazba, roman u nastavcima i djevojke u kupaćim kostimima. Ta mi je navika ostala i onda kad su se moji interesi za razne aspekte društvenog života znatno proširili, pa zato do dana današnjega počinjem čitati novine od posljednje stranice i polako napredujem prema prvoj. Ali rijetko do nje stignem, kao što nisam stizao ni u djetinjstvu, jer ono što se ondje nalazi najčešće me ugnjavi dosadom ili zarazi nervozom. Posljednje su stranice za mene i dalje prve.

Iznimka je u tome samo Vijenac. Njega uvijek čitam od prve stranice i nikad nisam došao u iskušenje da postupim drukčije. Nisam došao ni u iskušenje da se upitam zašto tako činim, pa tome iskušenju, evo, podliježem sad, u ovoj jubilarnoj prigodi. Zašto tako čitam, u čemu je razlog? Nemam drugoga odgovora do ovoga: Vijenac čitam od prve stranice zbog istoga onoga razloga zbog kojega ostale novine čitam od posljednje. A to jednostavno znači da se u ovome listu oni sadržaji koji mene više zanimaju nalaze naprijed, a oni koji me zanimaju manje nalaze se otraga, na posljednjim stranicama.

Potpuno sam svjestan što znači ta tvrdnja. A znači ona da se u Vijencu kultura – koja me privlači – nalazi sprijeda – a da se politika – koja me odbija – nalazi otraga. Bilo je, doduše, u ovih četvrt stoljeća i pokušaja da se to promijeni, to jest preokrene, ali se, srećom, opet sve vratilo na staro.

I doista, prvo dolazi intervju, gdje se uvijek nađe kakva zanimljiva osoba, pa jezični savjeti, prikazi knjiga, izložaba i koncerata, pa poneka obljetnica i tu i tamo koji esej. A o svemu tome ja mogu s voljom čitati.

A dalje, kako stranice odmiču, tako nailaze sve političnije teme: kazalište, koje je danas čista politika, pa film, koji je to još više, pa se katkada polemizira o raznim aktualnim pitanjima, dok se na pretposljednjoj stranici govori o radu Matičinih ogranaka, a to je – znate i sami – najpolitičniji dio djelovanja te slavne institucije. A kao dokaz ove moje priručne teorije o rasporedu kulture i politike, mogu navesti ovu tvrdnju: karikatura Joška Marušića – koja se nalazi na samu kraju kraja – često je najizrazitiji politički sadržaj koji se u Vijencu uopće pojavljuje.

I zato ja ipak – prije nego što uzmem čitati od prve stranice – najprije virnem na posljednju, tek toliko da provjerim je li karikatura još ondje. Ako jest, to mi je pouzdan dokaz da je ljestvica prioriteta koju Vijenac zastupa još ona koja i meni odgovara. Kultura na početku, a politika na kraju.